ZAŠTO?
Oduvijek me zanimao živi svijet. Od drveća i cvijeća do životinja i gljiva. Odrasla sam okružena bakinim domaćim životinjama: kokošima, patkama, zečevima, kozama, mačkama i psima. Bakin mješanac ovčara i mamina pekinezerica posebno su bili tolerantni prema mojoj znatiželji, te sam razvila poseban interes prema psima. Danas znam da to nije bilo slučajno, već svakodnevan primjer biologije. „Čovjekov najbolji prijatelj” ima posebne biološke predispozicije za ovu ulogu. Ipak, nisu koze, zečevi i kokoši bili ti koji su se htjeli igrati sa mnom iz dana u dan. To je uvijek bio pas.
Zbog svoje ljubavi prema prirodi upisala sam Znanosti o okolišu na Biološkom odsjeku PMF-a, gdje sam naučila razmišljati interdisciplinarno. Interdisciplinarnost je neizostavna u sagledavanju okoliša. Naučila sam pristupati problemima iz više kutova, naučila sam postavljati pitanja, propitivati, čitati znanstvenu literaturu te, prije svega, naučila sam što je znanstvena metoda.
Tijekom studija u moj je život ušao Khan – mješanac sa sela kojeg sam preuzela iz čistog sažaljenja jer nisam željela da ostatak života provede na lancu. Khan je bio odrasli pas, nesocijaliziran, s jakim plijenskim nagonom, prestrašen, ali se nikada nije sažalijevao.
Brzo sam shvatila da imam pune ruke posla, pa kako me moj istraživački mozak tada tjerao, krenula sam istraživati o psima. O prehrani, treningu, socijalizaciji, zdravlju, genetici. I našla se u kaosu informacija. Osobito na društvenim mrežama – jer to je jedino što je bilo dostupno studentskom budžetu. Osim što je svatko imao svoje mišljenje, često potpuno suprotno, većina informacija nije se slagala s onim što sam paralelno studirala. A moj mozak jednostavno nije mogao prihvatiti da mogu postojati suprotne istine kada imamo znanstvene podatke.
Zašto se konstantno vrtjeti u krug?
I onda sam došla do korijena problema – jako malo psećeg svijeta koristi znanstvene podatke. Većina „radi kako se oduvijek radilo” ili se vodi isključivo osobnim iskustvom.
To je jedna od mojih najvećih mana i prednosti. Nitko me nije „uveo” u pseći svijet. Niti trener, uzgajivač, sklonište ni klub. Zbog toga moje iskustvo možda pati, ali nisam pristrana nikome.
Pas je uvijek prvi.
S željom da podijelim Khanovu priču, priču odraslog psa koji je uspio potpuno promijeniti način života, otvorila sam Instagram. S vremenom sam počela dijeliti znanstvene sadržaje i upoznala niz ljudi koji dijele slična razmišljanja.
No ubrzo sam shvatila i zašto u javnosti ima toliko dezinformacija. Samo senzacionalizam prolazi. „Quick fix” i lažna obećanja.
Znanost nikada nije 100% sigurna – samo mjeri što je najvjerojatnije.
Algoritmi guraju trendove i provokativne naslove. Zato sam odlučila otvoriti ovaj blog – mjesto gdje mogu pisati duže tekstove i ne moram uništavati kvalitetu informacije samo da bih se uklopila u najnoviji trend. Znam da je ovo teži, a potencijalno i uzaludan put.
Ovdje ćemo stvari raditi drugačije. Možete ovaj blog smatrati malim pregledom literature za razne teme. Trudit ću se što više pisati o onome s čim se vlasnici svakodnevno susreću, no želja mi je i otvoriti vam svijet biologije – jedan potpuno zanemaren svijet u kinologiji. Velik broj trenera opsežno je educiran u teoriji učenja, grani psihologije, no ponašanje pasa uvelike ovisi i o evoluciji, ekologiji, etologiji i populacijskoj genetici – sve granama biologije.
Ovaj blog namijenjen je onima koji postavljaju pitanja i žele argumentiranu raspravu. Nisam ovdje da mijenjam mišljenja već indoktriniranih vlasnika. Na meni je da potaknem na razmišljanje i pokažem kako propitivati ideje.
Zato me uvijek možete kontaktirati u vezi bilo kojeg teksta, postaviti pitanje, iznijeti kritiku. Iz pitanja i kritika se raste. Pohvale hrane ego.
Možete mi se uvijek javiti putem maila ili na društvenim mrežama.
